Za ideale ginu budale | VladanBa's Blog

Za ideale ginu budale

Ideologija

Ovaj izraz, umotvorina ili stih, kako god i od koga god da ga percepirate, prirastao je srcu ovih dana svim našim političarima, članovima stranaka, a boga mi i simpatizerima.

Da naše stranke nemaju ideologiju koje se drže već je davno poznata stvar. Ako izuzmemo nekoliko stranaka, njihov naziv, program koji su napisali, pa čak i internacionale čiji su članovi ne znače im ama baš ništa.

Socijalisti i socijaldemokrati koji teže desno, liberali koji vagaju koliko liberalni mogu da budu, demohrišćani koji nisu sigurni ni u vrijednosti demokratije ni u vrijednoti hrišćanstva, narodne partije kojima to znači Grand sa svim svojim zvijezdama, Zeleni kojima je shvatanje ideologije na nivou shatanja boje. 

Osim imena, svaka stranka ima i svoj program, manifeste, političke platforme, statute, rezolucije, i brojne druge dokumente koji se sve do jednog mogu naći na sajtovima. Uglavnom obimni, pisani specifičnim jezikom, ti dokumenti nisu baš zanimljivi za čitanje, pa osim što ih ne čitaju široke narodne mase poznatije kao glasači, ne čitaju ih ni članovi stranaka. To dovodi do situacije, da sve što piše ne mora da znači, duboko društveno ukorijenjene.

To sve zajedno dovodi do druge situacije da stranka ma kako se zvala, i ma za šta se programski zalagala, može da se ponaša u zavisnosti od momenta, situacije, popularnosti, odnosa sa drugim strankama, pravca vjetra, i ko zna još čega.

Ono što me donekle tješi je što po struci nisam politikolog, pa ne zalazim dublje, ne vidim dokle sežu pukotine, i što sam naučio da u tome vidim zabavu, tj. povod za šale i pošalice raznog tipa. Ono što me zabrinjava je trenutak spoznaje da odluke istih tih ljudi imaju refleksiju i u mom životu.

Kao i drugi građani, koji imaju sreću da su negdje tako upisani, i ja imam pravo glasa koje namjeravam da iskoristim. Pokušam da napravim razliku na osnovu navodih ideoloških opredeljenja stranke i omanem, pokušam da proučim njihove sajtove i informacije pa i tu omanem, jer ništa od toga se ne poklapa sa onim što percipiram raznim čulima iz medija i okruženja.

Onda odlučim da sačekam kampanju pa na osnovu nje donesem odluku. Ovo su mi ipak prvi izbori u Srbiji, još mlad i neiskusan, optimista u duši sa uvjerenjem da svijet može da se promijeni. I na šta kampanja liči? Ukratko – ni na šta.

Stavova nema, planova nema, nema ni prijedloga, bar ne iole validnih i razumnih nekome sa dovoljno inteligencije, obrazovanja i političke prosvijećenosti. Sve izrečeno u toku ove kampanje je ili usmjereno na negativnu promociju drugih, ili su stavovi koji su više nego poželjni, ali ih poništava prethodno djelovanje onoga ko ih izgovara. Da ne zaboravim, ima i jednostavno suludih.

Kako vjerovati nekome da se zalaže za uređenje grada ako nema nikakav moralni problem da zalijepi svoj plakat na stub ulične rasvjete? Kako vjerovati nekome da se zalaže za poboljšanje energetskog sektora ako su njegovi plakati na trafo stanici? Kako vjerovati nekome da želi da unaprijedi opštu sigurnost ako je njegov slogan prekrio saobraćajni znak?

I ako su ti naizgled mali problemi lako vidljivi, i od strane većine zanemarivani, da li se ljudi zapitaju šta oni u stvari znače?

Većina će reći da je to normalno, da to svi rade, da su neki drugi plakati već tamo, ili da je to mjesto podjednako ružno i sa i bez njih. Ali meni oni znače da ne postoji elementarna kultura, da ne kažem onu frazetinu kućno vaspitanje, moral i odgovornost.Da neko ko nema problem sa tim da prelijepi znak upozorenja o visokom naponu na trafo stanici nema problem ni kako će finansirati te plakate, ni kako će ih distribuirati, i najvažnije, šta će raditi ukoliko mu taj vid kampanje upali i dođe na neku vlast.

Neki su se doduše izvinili, i rekli da će voditi fer kampanju, i neće uništavati vizure grada, ali opet, šta je data riječ u Srbiji, i ko je dovoljno naivan da povjeruje.

Moja treća fascinacija koju želim da podijelim sa vama su mediji u kampanji. Osim što stranke nemaju nikakvu pozadinu priče, nemaju ozbiljnu kampanju baziranu na stavovima i planovima, u Srbiji je kritična i medijska scena.

Broj medija koji nisu požutili mogao bi se, uz mnogo diskusije i prepiranja, nabrojati na prste jedne ruke. Kada bi se od toga oduzeli oni koji su pod uticajem centara moći, ili imaju svoju agendu kako će i koje vijesti plasirati, ne ostane vam ništa.

Tako po ko zna koji put slušamo ko gdje živi, u koliko kvadrata, sa koje strane je bio 1996., šta je rekao 2007., sa kim se vidio 2003., i drugih informacija iz rubrike već poznato/već dosadno.

Nijedan medij, pa ni ugledniji novinari ne bave se suštinom ponude stranaka, i analizom njihovih programa i ideja koje su u upticaju. A ne bavi se time ni šira javnost, ni glasači, jer ili znaju za koga će da glasaju, ili znaju protiv koga će da glasaju, ili neće da glasaju.

Ono što je osvježenje je sve više inicijativa za bijele listiće ili pretvaranje istih u duhovitu igru crteža i origamija.

Ma koliko neko mislio da je to nelegitimno, ili besmisleno, ja i dalje mislim da je to jedan od načina iznošenja političkog stava, a to je već tema za drugi post.

Nego, jel važi ona ponuda Rusa da se ide u Sibir i za nezadovoljne Srbe van Kosova?

Ostavi komentar