Uvod u bosanskohercegovačku pobunu | VladanBa's Blog

Uvod u bosanskohercegovačku pobunu

Tuzla

Bosnu i Hercegovinu od rata na ovamo čine oni koji su preživjeli rat, ali ne znaju kako da prežive mir. Starija generacija građana i građanki BiH sačinjena je od ljudi koji su naivno vjerovali da će stvaranjem nove države i novog društva dobiti mnogo, a onda su izgubili i ono što su imali. Osim što u bosanskohercegovačkom ratu niko nije izašao kao pobjednik i dobio ono što je želio većina je izgubila i osnovnu egzistencijalnu sigurnost. Poslijeratna privatizacija uništila je realni sektor privrede praveći od zdravih preduzeća bogalje, a potom ih prodajući za bagatelu onima koji nisu ni željeli da nastave njihovu djelatnost već samo da očerupaju ono mesa što je ostalo na kostima.

Za razliku od te, mlađa generacija nikada ništa nije ni imala. Mladi ljudi koji bi sada trebalo da budu nosioci društvenog razvoja cijeli svoj život slušaju ili o ratu, ili bajke o boljoj budućnosti koje se nikada ne ostvaruju. U tome je prošao njihov dosadašnji život.

Za to vrijeme srednja klasa je skoro potpuno iščezla i stvorila se jedna nova elita. Nju mahom čini vlast okružena ratnim i poratnim profiterima koja u sprezi vlasti i kapitala drži malu, ali kvalitetno izdijeljenu, zemlju pod apsolutnom kontrolom. Reći ćete sada da to nije ništa neobično, da je takvo stanje i u zemljama u okruženju, kao i solidnom dijelu istočnoevropskih zemalja, ali baš ta izdijeljenost čini Bosnu i Hercegovinu specifičnom i po mnogo čemu neuporedivom.

Sačinjena od tri konstitutivna naroda, dva entiteta, jednog distrikta, deset kantona u jednom entitetu, pa još od gradova i opština, Bosna i Hercegovina predstavlja jednu veliku političko-administrativnu zavrzlamu u kojoj se rijetko ko snalazi. Nedefinisane nadležnosti otežavaju rješavanje čak i onih pitanja za koje politička elita iskaže interes, a kako bi prikrili vlastitu nemoć i nesposobnost političke vođe posežu za zamajavanjem mase nerješenim etničkim pitanjima po dobrom starom rimskom receptu. I gle čuda radi, etničke podjele uvijek rade, već četvrt vijeka.

Svaki od konstitutivnih naroda ima svoj strah. Bošnjaci kao najbrojniji boje se raspada države, jer jedino oni nemaju rezervnu, a Srbi i Hrvati se nadaju da će kreirati nezavisne države dok u međuvremenu strahuju da će eventualnom izmjenom ustroja zemlje izgubiti sadašnju poziciju. U takvoj situaciji nije teško stvoriti lažnu opasnost i strah te predstaviti se kao zaštitnik svoje grupe.

Upravo to je omogućilo eliti da ostvari stepen autizma daleko veći od okolnih zemalja. Svuda je prisutno da političke vođe nemaju sluha za realne probleme i baveći se visokom politikom odlutaju visoko u svojim mislima i shvatanjima svijeta. Međutim poredeći BiH sa najbližim susjedima, Srbijom i Hrvatskom, može se vidjeti da su njene elite posebno uspješne u dostizanju novih svjetova. Svako ko redovno prati medijsko izvještavanje o politici u Bosni i Hercegovini morao je primjetiti da se politički lideri bave isključivo samima sobom te se razgovori o važnim temema prije ili kasnije svedu na njihove međusobne razmirice koji imaju za cilj da stvore iluziju razlike između njih i ideja za koje se zalažu, a u stvari su obična lična prepucavanja. Onda kada im ponestane zanimljivih tema iz rukava se izvuče nešto što vrlo lako može da se smjesti u etničke okvire, i priča se nastavlja.

Ušuškani tako u svoje pozicije, potpuno bez kontakta sa građanima i građankama oni ne vide realnost života, a onda kada im se ona surovo prikaže trude se svim silama da je okrenu u svoju korist i zadrže status koji imaju. Dugo vremena poslije rata svako nezadovoljstvo koje dolazi odozdo elite su brzo rješavale u maniru Titove poruke studentima, pričama o važnosti jedinstva unutar etničkog korpusa i ponekim obećanjem koje se možda ispuni, a vjerovatnije ne. Te podjele i strahovi se čuju toliko dugo da su postale način na koji se svjesno ili podsvjesno razmišlja i prosječnom građaninu i građanki je teško da ih se oslobodi bez obzira koliko mu prijetio strah od gole egzistencije. Drugi problem je što izlazak iz tih okvira razmišljanja znači veliki pritisak sredine, etikete, izolicaju, probleme svake vrste.

Međutim glad je glad, a u Bosni i Hercegovini ona je sve manje metaforički opis lošeg života i sve više doslovni opis osjećaja koji mnogi imaju u svojim stomacima. Psiholozi bi bolje objasnili kako prirodni nagoni utiču na svijest i podsvijest, a ja ću samo konstatovati da se taj uticaj već odigrao u glavama mnogih građana i građanki BiH. U ovom momentu se skupila kritična masa spremna da svoje egizstencijalne probleme stavi ispret etničkih te da to eliti jasno da do znanja i počeli su protesti. To se naravno desilo postepeno, bilo je potrebno da brojne obespravljene grupe, svaka za sebe, traže svoja prava godinama bez ikakvog sluha onih kojima su se obraćali pa da klasna podjela postane očigledna i objedini šire grupe građana i građanki.

Hrabrost jednih ohrabrila je druge, pobuna je konačno poprimila šire okvire, ali oivičena već pomenutim problemima i podjelama ostala samo na području Federacije Bosne i Hercegovine sa Bošnjačkom većinom te time ostavila prostor eliti da je tu i zadrži starim metodama podjele. Ono što je svakako ohrabrujuće je da ovaj put počinju da se stvaraju novi oblici djelovanja građana. U nekoliko gradova osnovani su građanski plenumi sa ciljem da se kroz njih artikulišu konkretni zahtjevi i produži uticaj protesta kako ovaj put ne bi ostali nedorečeni nakon pražnjenja bijesa na ulici.

O nastojanjima elite da ograniči pobunu i okrene je u svoju koristi možete čitati u tekstu Neka jedu baklave ili Odnos elite prema pobuni u BiH.

Ostavi komentar

%d bloggers like this: