Neka jedu baklave ili Odnos elite prema pobuni u BiH | VladanBa's Blog

Neka jedu baklave ili Odnos elite prema pobuni u BiH

Političari BiH

Za bolje razumijevanje ovog teksta preporučujem da pročitate prethodni – Uvod u bosanskohercegovačku pobunu.

Iako je časopis The Economist krajem prošle godine svrstao BiH na listu zemalja visokog rizika od socijalnih nemira malo ko je vjerovao da će do toga zaista i doći. U onom momentu kada su se inače razjedinjene grupe nezadovoljnih zajedno okupile u Tuzli da iskažu svoje nezadovoljstvo desio se jedan kolektivni šok u kome se u prvi mah malo ko snašao.  Ono što je svakako presudan momenat je ohrabrenje koje se proširilo među građanima i građankama da  se direktno pobune i traže od elite značajne društvene promjene. Uviđanje pojedinaca i grupa da nisu sami u svom viđenju situacije, tj. da se pojavila kritična masa, bilo je okidač da se pobuna proširi i na druge gradove. Oivičeni već postojećim podjelama i ograničenjima pobuni su se pridružili građani i građanke samo u dijelovima Bosne i Hercegovine sa dominantnom bošnjačkom većinom što je elita u nekom momentu iskoristila da već oprobane recepte ponovo izvadi iz fioke.

Političke vođe su u početku ćutale. Ali zaista su ćutali. Potpuno izlovani i u svom svijetu, bez ikakve želje da čuju šta ima da im se kaže nisu izlazili pred građane i građanke, niti se obraćali javnosti na bilo koji način. Oni koji jesu, pokušali su sa nekim starim pričama, a to je samo još više razljutilo već dovoljno bijesne demonstrante i potaklo ih na još agresivniji otpor policiji, koja je štitila ono što je elita od simbola demokratije pretvorila u svoje bastione. Kada su konačno izašli sa izjavama, na kraju najnemirnijeg dana protesta, politički lideri su putem medija ponovili stare i dobro poznate priče, potvrdivši time svoju autističnost i odvojenost od većeg dijela društva.

Detalj sa protesta

Detalj sa protesta

Posljedice nezadovoljstva građana i građanki u vidu kamenovanih i zapaljenih zgrada proglašene su napadima na državu i njene istitucije, državnim udarom. Shvatajući državu onako kako je oni shvataju ̶ potpuno su u pravu. Političke elite u Bosni i Hercegovini državu shvataju kao privatnu svojinu, potpuno se poistovjećujući sa istom, kao Luj. Otud je sasvim logično da je svaki napad na njih u njihovim sferama percepcije napad na državu. Reći da su građani i građanke došli da ono što su oni prisvojili vrate pod svoju kontrolu njima je apsolutno neshvatljivo. Međutim onaj dio sa napadom na institucije ostaje neshvatljiv i drugima. Naime, u BiH institucije kao da i ne postoje, njihovu funkciju elita je totalno obesmislila i izvrgnula ruglu. Legalni i legitimni predstavnici građana i građanki ne koriste te institucije kako bi u njima donosili odluke, a potom ih provodili, nego se razne petorke, šestorke i nekolikotorke sastaju van njih i po domaćim i stranim ugostiteljskim objektima donose ključne odluke. Imajući to u vidu, napad na institucije u BiH nije stvar htijenja, nego smisla.

Ono što je politička elita donekle uspjela da sprovede, a u sprezi sa medijima, jeste odvlačenje pažnje od suštine protesta kroz priče o nasilju i vandalizmu i razjedinjavanje nezadovoljnih na mirne i nemirne, te da mirni svoje nezadovoljstvo usmjere na ove druge i smetnu s uma suštinu pobune. Glumeći pobornike Gandijeve borbe, a pritom su mnogi sa pozamašnim ratnim dosijeima okomili su se na građane i građanke u naumu da ih optuže za uništavanje društvene imovine ili pak kulturno-istorijskog naslijeđa. Višedecenijsko uništavanje te iste imovine i tog istog kulturno-istorijskog naslijeđa, što htijenjem što nemarom, želi se potisnuti u drugi plan sa očekivanjem da će građani i građanke zaboraviti na sporo propadanje sada kada na ekranu vide plamen. Procjene štete još uvijek se očekuju, a ono što je već sada sasvim sigurno jeste da će ti iznosi biti zanemarivi u poređenju sa štetom koju su elite napravile i zbog koje su se građani i građanke i pobunili.

Građani i građanke Tuzle čiste dan nakon demoliranja i paljenja zgrade Vlade Tuzlanskog kantona

Građani i građanke Tuzle čiste dan nakon demoliranja i paljenja zgrade Vlade Tuzlanskog kantona

Već u prvim danima protesta su se pojavile, a u narednim danima ojačavale, tri priče iz tri tabora o tri uzroka protesta, namijenjene trima etničkim grupama. Bošnjacima je plasirana priča kako postoje pretpostavke da su protest instrumentalizovale srpska i hrvatska strana; prva jer time dokazuje svoju dugo zastupanu tezu o nestabilnosti države Bosne i Hercegovine i potrebi nezavisnosti Republike Srpske; druga jer tako ojačava tezu da su kantoni skupi i neodrživi, te time krči put kreiranju trećeg, hrvatskog entiteta. Hrvatima je rečeno da je u pitanju pobuna Bošnjaka koji ne žele kantone, a gubljenjem kantona Hrvati postaju marginalizovani u Federaciji BiH. Srbima se ponovila priča da Bošnjaci uz saučesništvo Hrvata žele da destabilizuju Republiku Srpsku i započnu realizaciju plana unitarizacije Bosne i Hercegovine. Sve tri priče nisu novost, one se u raznim kontekstima iznova i iznova ponavljaju i imaju jednu veoma zanimljivu zajedničku karakteristiku. Ni za jednu od tih priča nikada nije iznijet plan realizacije, one samo provejavaju kroz javnost, a kako bi se nešto od toga sprovelo, kojim koracima, na koji način, u kojim vremeniskim okvirima, kojim pravnim mehanizmima ostaje nepoznato.

Kada je bosanskohercegovačka elita uvidjela da se priča istrošila i da građani i građanke postaju skeptični prema istoj, pozvala je pojačanje. Za Srbe je to Aleksandar Vučić, čovjek fantomske titule prvog potpredsjednika Vlade Republike Srbije, koji je iskoristio priliku da se u predizbornoj kampanji predstavi kao vođa svih Srba i pomiritelj pozicije i opozicije u Republici Srpskoj. Za Hrvate je to Zoran Milanović, premijer Hrvatske, socijaldemokrata koji dolazi da razgovara sa hrvatskom desnicom u Hercegovini, iako se u svojoj zemlji svim silama bori protiv iste. Osim što se predstavnici elite uvijek nađu jedni drugima pri ruci kada su ugroženi ovdje, postoji i poseban razlog za to, poznat kao strah od prelivanja protesta. Ubjeđivanja Srba i Hrvata da ne učestvuju u bošnjačkim protestima, tj. stvaranje etničke dimenzije istih, od velikog je značaja Vučiću i Milanoviću. Ne samo zato što će pomoći svojim partnerima u BiH nego zato što sprečavajući pobunu da se proširi na cijelu BiH sprečavaju i da se ona proširi u njihovim zemljama i ugrozi njihov položaj. Širenje protesta izvan bošnjačkih etničkih okvira lako bi moglo dovesti i do širenja izvan granica Bosne i Hercegovine. Bošnjaci, kako nemaju rezervnu zemlju, tako ni njihove elite nemaju koga pozvati u pomoć. Ipak, došao je ministar spoljnih poslova Turske. Vjerovatno zato da bi se turska elita odužila bosanskohercegovačkoj, bošnjačkom dijelu, za podršku tokom pobune u toj zemlji, ali i prenijela iskustva u sprečavanju glasa građana i građanki, ide to vladajućoj turskoj eliti. Sasvim sigurno je da će se ta posjeta dodatno iskoristiti da se među Srbima i Hrvatima ojača teza o islamizaciji BiH, koja je usmjerena protiv njih, pa je tako već najavljena posjeta zamjenika ministra spoljnih poslova Ruske Federacije Banjoj Luci da se napravi balans.

Ne treba zanemariti ni doprinos koji je došao iz drugih zemalja i EU međunarodne zajednice, kako se to voli reći. Dušebrižnička poruka da građani imaju pravo na nezadovoljstvo, ali insistiranje na mirnim protestima, obilježila je izjave svih stranih zvačničnika koji su se licemjerno priklonili svim gandijima Bosne i Hercegovine, dok se iz oružja proizvedenog u EU svakog dana ubijaju ljudi širom svijeta. Kancelarija Visokog predstavnika, protektora međunarodne zajednice, tek se šturo obratila ne rekavši suštinski ništa, što je zapravo način na koji godinama podilazi vladajućoj eliti. To je, u stvari, bila jako dobro poruka građanima i građankama da na njihovu pomoć ne mogu računati i da se sami moraju izboriti da premoste jaz koji je nastao između njih i elite. Rekao bih da je primljena k znanju.

Kada je elita prihvatila da se radi isključivo o socijalnim nemirima, iako će to teško direktno priznati, pojavile su se posebno zanimljive teze. Prva je ona o nereprezentativnosti pobune jer ih ne vode sindikati. Teško je ne zapitati se koji sindikati, ili još bolje čega sindikati. Svi veliki privredni sistemi koji su mogli imati uticajne sindikate rasparčani su, uništeni i rasprodati. preostali sindikati ili su mali ili direktno ovise o političkoj eliti. Druga teza je kako će ova povećana nestabilnost u BiH ugroziti investicije koje su toliko neophodne. Oni koji vjeruju da je Bosna i Hercegovina inače stabilna zemlja, i da su u toku pregovori o ozbiljnim investicijama, nisu stigli do ovog dijela teksta, pa nema potrebe ni da opovrgavam ovu tezu.

Ono što je elita previdjela jeste da kontrola potčinjenih više ne ide tako lako, ma kojim instrumentima uticali na masovne medije. Teško je reći da li njihovo nerazumijevanje društvenih medija, i interneta uopšte, potiče od nepraćenja razvoja na svjetskom nivou ili lokalnog autizma elite, koji sam već pominjao, te time i neuviđanja potrebe komunikacije sa ciljnim javnostima tim putem, ali to je već tema za sebe. Suština je da su građani i građanke uvidjeli da putem interneta ne samo što mogu da prenesu značajne poruke van okvira tradicionalnih medija, nego i da provjere sve informacije koje im oni plasiraju. Medijski spinovi stub su opstanka ove elite na vlasti, dezinformacije takođe, i bilo ih je i u ovom slučaju, ali sa mnogo manjim uspjehom nego ranije. Ne sumnjam da će u nekim budućim sličnim situacijama doći do ozbiljnog remećenja internet i telefonskog saobraćaja, jer ako turska i ruska elita priskaču u pomoć bosanskohercegovačkoj u ovakvim situacijama, sigurno su prenijeli svoja iskustva kako se to radi, oni to jako dobro znaju.

Najnoviji instrument zamajavanja, za kojim je elita do sada posegla, jeste nuđenje lažnog rješenja u vidu vanrednih ili prijevremenih, postoji razlika u trajanju mandata, izbora u Bosni i Hercegovini i sada njime zagađuje javni i medijski prostor, kako bi se spriječila dalja diskusija o suštini problema. Oni ne shvataju, ili ne žele da shvate, da građani i građanke ne žele da izaberu jedne umjesto drugih iz sadašnje ponude, koju odlikuju kompleksi malih razlika, nego da iskazivanjem bunta primoraju cjelokupnu političku elitu da prestane sa autističnim pristupom politici na nivou podjele fotelja i počne da obavlja svoju društvenu ulogu koju su joj legalno i legitimno dodijelili.

Ono što je iznenadilo elitu, ali i sve koji poznaju društvene prilike u Bosni i Hercegovini, jeste stepen samoorganizovanosti građana nakon primirivanja protesta. Brzina kojom su građani organizovali plenume i krenuli u ozbiljan rad tim metodom pokazuje jedan ozbiljan put ka sazrijevanju shvatanja demokratije i uloge civilnog društva u kontrolisanju vlasti. Grupa entuzijasta uspostavila je online i offline kanale komunikacije koji, iako uvijek postoji mogućnost infiltriranja, djeluju potpuno nezavisno od uticaja elite i koji su naišli na veliki odziv građana i građanki spremnih da nakon iskaljivanja nezadovoljstva i bijesa na ulici pristupe konstruktivnom radu u cilju društvenih promjena.

Plenum građana i građanki Tuzle

Plenum građana i građanki Tuzle

Obeshrabrenje za dalje djelovanje je apsolutno ignorisanje akademske zajednice kada je riječ o aktuelnim dešavanjima. Pojedinci koji su i ranije bili prisutni u javnosti iznijeli su svoje stavove i ovaj put te su mnogi uključili u rad plenuma, ali akademija u cjelini ostaje u domenu apatičnosti i autističnosti. Jedan dio svakako je srastao sa političkom elitom, ali ne kao njen idejni vođa ili makar savjetnik, nego isključivo kao poslušnik. Nisam siguran kako objasniti odnos drugog dijela akademske zajednice prema njihovoj društvenoj ulozi. Posebno zanimljivo je ćutanje u slučaju ozbiljnog kršenja autonomije Univerziteta u Tuzli tokom policijskog iživljavanja nad građanima i građankama, koje pokazuje da ona nema solidarnosti ni prema ostatku društva, niti iskazuje solidarnost unutar vlastitih okvira.

Dok elita i dalje pokušava da okrene dešavanja u svoju korist, pojedinci unutar nje da redefinišu svoju poziciju, plaćenici da se inflitriraju, a građani i građanke da putem mehanizama direktne demokratije osiguraju ispunjenje svojih zahtjeva ja žalim što vitalni nacionalni interes i nacionalna grupa predmeta nisu materijalne, zapaljive stvari.

Ostavi komentar

%d bloggers like this: