Kad profesori govore, mase ćute i tapšu | VladanBa's Blog

Kad profesori govore, mase ćute i tapšu

7822726502_5dcfb88588_b-460x227dd

Iznebuha se u kategoriji rijetkih dobrih vijesti pojavio govor profesorke Rajne Dragićević njenim studentima, budućim profesorima srpskog jezika i književnosti. U kratkom roku ovaj je govor, bez ikakvog kritičkog sagledavanja, dobio salve odobravanja i pohvala, ocjenu da je antologijski i da ga studenti sigurno nikada neće zaboraviti.

U nekom momentu odlučim da i sam vidim o čemu se radi i nakon čitanja govora dobijem potpuno drugačiju sliku od one predstavljene u tekstu prije samog transkripta govora. Kako ne poznajem ni profesorkin dosadašnji rad, niti njene stavove osim samog govora, svoje stavove ću bazirati isključivo u odnosu na izrečeno u istom, i ne, nemam ništa lično protiv profesorke, i ne nisam se našao prozvanim niti uvrijeđenim.

Prva stvar koja mi je zasmetala je elitistički prizvuk čitavog govora. Pravi se podjela na važne i nevažne profesije, one koje treba da cijenimo i vozdižemo u nebesa i one koje treba da gledamo sa visine. Nije li se profesorka ikada zapitala kako bi izgledao njen rad na univerzitetu da nema armije tetkica koje kada svi odu počiste prostor i iznesu đubre koje ta viša klasa ostavi za sobom? Zašto je onda njihova društvena uloga manje bitna? Ili recimo neki mehaničar koji radi u štampariji gdje profesorka štampa svoje knjige, jesu li njegove prljave ruke manje vrijedne od onih čistih njenih studenata? Šta su naučili ti studenti ako ne da cijene bilo čiji rad i znanje kao doprinos zajednici?

Tačno je da se u našem društvu nakotilo beskonačno mnogo bezvrijednih titula čije pozivanje daje nekim ljudima mogućnost da se predstave kao više vrijedni. Tačno je i to da u procesu nastanka novih zanimalja i zvanja često nastaju neka besmislena koja poslije nekog perioda postaju smiješna. Ipak, nepozavanje da neka zanimanja postoje decenijama, da su izuzetno cijenjena, a onda blaćenje istih pozivanjem na profesorski autoritet je primitivizam. Takođe je činjenica da naš obrazovni sistem produkuje i kadar koji iako ima zvanje tradicionalno cijenjenih profesija nije na visini zadatka, te ne može dobiti društveno priznanje koje mu se a priori daje.

I kakva je uopšte vrijednost toga što je neko profesor ako će ljude oko sebe cijeniti na osnovu onoga čime se bave? Ti isti profesori će čitav život koristiti usluge brojnig drugih profesija, neće moći zamisliti svoj život bez njih, a u isto vrijeme će ih gledati sa visine, jer oni su profesori. I šta ti profesori mogu da nauče bilo koga? Da je vrijedno šta nekome piše u radnoj knjižici, a ne šta on nosi u sebi, šta zna i umije. Ili možda da je vrijedno imati znanje na papiru, a ne ono upotrebno. Ako učimo djecu da tako vrednuju ljude, oni će sebi onda uzeti za pravo da ih vrednuju i po polu, godinama, rasi, vjeri, ko zna čemu, jer ono što piše na papiru je osnov za a priori vrednovanje.

Moj drugi problem sa govorom je što se stvara slika da je njihovo obrazovanje završeno. Jer oni su profesori. Nema dalje. Nekad je bitno istaći i šta nije rečeno, ili bar dovoljno naglašeno, a možda je ključno. U ovom slučaju to ključno ostalo je tek ovlaš pomenuto, u sjeni hvalospijeva, jer oni su profesori.

Ne bi li profesorka možda na kraju tog značajnog obrazovnog ciklusa, koji se obično završava sredinom dvadesetih godina, trebala reći studentima da će oni, makar statistički gledano, živjeti još pola vijeka i da će za to vrijeme znanje koje su stekli za te četiri godine morati da se dograđuje i usavršava. Da oni jesu profesori, to jeste cijenjena profesija, i jeste važna u društvu, pa ako ćemo o autoritetu, onda moramo i o odgovornosti.

Znanje nije roba koja se kupi pa ima. Znanje je živa stvar. Ključ obrazovanja je mladi čovjek to shvati, potom da nauči kako da barata sa postojećim znanjem, i na koncu kako da ga dalje razvija. Ovo posljednje je ono što razlikuje velike umove, čije slike vise na zidu fakulteta na kojem profesorka predaje, u odnosu na ostale. I pritom, nema nikakve veze sa profesijom.

Ukoliko akademska zajednica percipira znanje kao resurs koji posjeduje i treba ljubomorno na čuva ograđujući se od okruženja onda ona neće učiniti mnogo da se društvo pomjeri naprijed i da se oni kojima želi biti svjetionik u životu prosvijetle. A ja nekako naslućujem da profesorka ima baš takvu percepciju. Vi ste profesori, vi ste autoritet, vi ste iznad drugih.

Đinđić je često govorio koliko svaki član društva mora da radi da unaprijedi sebe da bismo zajedno unaprijedili svoje okruženje. Danas često oni koji se pozivaju na njegova razmišljanja više pozivaju na rat onih koji nešto znaju protiv onih koji nešto ne znaju. Tako je i profesorkin stav da treba povesti rat protiv nekih slojeva društva. Onda će ti njeni studenti, jer oni su profesori, biti onoliko uspješni koliko nauče djecu da ratuju protiv nečega što im se ne sviđa ili je manje vrijedno. Danas protiv starleta, sutra portiv manje bitnih profesija, prekostura…

Ponekad je vrijednost znanja i u Sokratovskom priznanju neznanja i traženju novog znanja u okruženju. A autoritet poraz ne priznaje, a poraz je svaki kritički odnos.

Osvrnuću se još na jedan komentar koji kaže da je ipak bolje da se ovaj govor vidi kao dobar, iako je prepun mana, nego da se gleda na čuvenu Staniju, simbol nekog drugog soja, kao predmetu divljenja. Ja mislim da nije i da je poptpuno isto. Nema razlike na koga se mlad čovjek ugleda ako to nema kritičku perspektivu. Nema vajde od bilo kakvog obrazovanja koje počiva na strogim autoritetima koji se ne smiju dirati. Stanija, to ime koje se često priziva kao simbol lošeg, je produkt društva u kojem su profesori autoritet, u kojem im se preporučuje da ostanu na visini i da se ne ortače za učenicima ni po koju cijenu, u kojoj su neke profesije svetinja a neke totalno bezvrijedne. Ako je znanje u rukama autoriteta koji ne želi da se spusti među masu, ta masa neće dovijeka pružati ruke, nego će se možda okrenuti nečemu pristupačnijem. Tako i učenik čiji profesor insistira na distanci će lakše odustati da se sebe stalno vidi kao isključivo manje vrijednog recepcijenta i posegnuti za Stanijom.

Nije li možda Stanija isto što i Sofka iz Nečiste krvi, ili je to poređenje pljuvanje po autoritetu Stankovićeve genijalnosti? Može li se sagledavajući nju zaključiti dio onoga što je napisano prije jednog vijeka? Može li se odricanjem autoriteta i elitizma naći način da se lakše sagledaju neke stvari i da se znanju pristupi? Mogu li profesori koji vide van svog zvanja učiniti više za društvo znanja? Hoće li ikada ljudska sujeta prestati biti obavezan nastavnog kurikuluma?

8 Odgovora

  1. mark says:

    Profesorica nije pominjala nikakve cistacice niti mehanicare, vec folirante i prodavce magle, ne znam zbog cega si ti nasao da branis tu kategoriju ljudi blogeru.

  2. Miodrag Nestorović says:

    @mark
    Ako je Blic tačno preneo čitavu stvar može se zaključiti da govor te profesorke odiše elitizmom. Ovaj tekst je pravovremena reakcija na sveopšte malograđansko oduševljenje tim malenim gestom. Morate već jednom shvatiti ako ćemo išta ovde promeniti na bolje ne smemo se baviti kultur-rasizmom i elitizmom! Naročito na to nemaju pravo ljudi koji rade u visokom obrazovanju jer gotovo da nemaju dodir sa “stvarnošću” o kojoj pričaju (čast pojedincima).

  3. Abahelica says:

    Izvinite, vi što ste se našli povređenim jer smo mi neki svoju mladost podredili učenju, usavršavanju sebe i napredovanju, izvinite što smo postali doktori, profesori i advokati a što nismo svi isti i što se ne oduševljavamo istim stvarima. Još jednom, izvinite što smo drugačiji!

  4. mark says:

    Nije mi jasna tvrdnja o elitizmu, cime je potkrepljena ?Ovde se jasno ukazuje na probleme u drustvu.Sa druge strane postoji nesto sto je kultura i nesto sto nije kultura, ili drugacije nekultura.Ljudi koji se bave raznim aktivnostima a voleli bi ili im prija da se to naziva kultura ili sta vec svakako ce se osetiti prozvanim, pa ce smisliti niz raznih izraza ne bi li opravdali svoju delatnost, kao sto je taj gore navedeni izraz, koji i da je tacan nema primenu za ovaj slucaj.

    Nema nista od malogradjanskog u raskrinkavanju foliranata, slozili bi se svi, osim foliranti.

    Takodje mislim da je problem uopstavati ljude na osnovu mesta gde rade, jer sve su to pojedinci koji rade i misle ovako ili onako.Pa tako kada se govori o profesorima univerziteta u mnozini postize se samo nepreciznost i logicka greska, jer takav entitet kao mislena celina ne postoji.
    I ne vidim problem ako svi mogu da budu blogeri i kriticari drustva i stvarnosti onda ne vidim zasto to pravo oduzeti nekome samo zato sto je profesor.

  5. Toni B says:

    Pozdrav, slucajno sam nabasao na vas blog procitavsi clanak o govoru prof. Dragicevic na nekom portalu. Ne samo da se u potpunosti slazem sa svime sto ste napisali, vec me vas rezon, pa i nacin na koji redate misli u jednu kohezivnu cjelinu, ponukao da procitam sve clanke,koje ste dosad objavili. Zivimo u vremenu i prostoru gdje je pohvala ili rijec podrske suspektnija cak i od najprostackije kritike, ali moram reci – odusevljen sam ne samo vasim vidjenjem svijeta oko sebe, vec i nacinom na koji ga iznosite (stilski, jezicki, kako god hocete – ni traga ogromnim “parolama”, ni traga,pijacnoj patetici vec jedna fina, “normalna” misao, zdrava i blagotvorna kao voda). Dakle, rjecju, SJAJAN blog.

%d bloggers like this: