ISWiB vs BusPlus | VladanBa's Blog

ISWiB vs BusPlus

Bus plus

Ovih dana me po ko zna koji put uhvatio opšti bijes usmjeren prema sistemu u kojem funkcioniše društvo u Srbiji. Ako pratite društvena zbivanja nekako vremenom naučite da živite sa tim da ćete u ciklusima imati takve faze, međutim ova je nekako specifična i posebno iritantna.

Već godinama sam na ovaj ili onaj način uključen u realizaciju Međunarodne studentske nedjelje u Beogradu, studentskog festivala kojeg još zovemo i ISWiB, što je skraćenica izvedena iz engleskog naziva. U pitanju je događaj koji ima za cilj da okupi studente iz Srbije i inostranstva i kroz edukativni, kulturni i zabavni program otvori prostor za upoznavanje u svim oblicima, od ličnog do profesionalnog.

Bilde 12 (Flaggparade)

Sam događaj pokrenula je grupa mladih entuzijasta po ugledu na slične događaje još 2006. godine i on će se ove godine održati po sedmi put. ISWiB je počeo u vrijeme kada su za odlazak bilo gdje bile potrebne vize i kada je zanemariv broj studenata imao priliku da proviri van granica zemlje. To vrijeme smo nekako zaboravili, na bolje se lako navići valjda. Tada je i za dolazak u Srbiju iz velikog broja zemalja bila potrebna viza, što za neke zemlje važi i danas, te nije bilo ni drugima lako upoznati nas. U tako zatvorenoj sredini susresti ljude iz inostranstva, pa još vršnjake, studenate, kolege, za mnoge je bila ne tako česta prilika za koju istinski vjerujem da je od izuzetnog značaja za razvoj svake mlade osobe.

ISWiB je omogućio susret sa ljudima iz nama navodno neprijateljskih zemalja regiona, zemalja koje smatramo sebi superiornima, zemalja o kojima ne znamo ništa, bilo da su na našem ili drugom kontinentu, egzotičnih zemalja koje su nam nezamislivo daleko. Ovo je možda jedini nesportski događaj kada centrom Beograda uz zastavu Srbije prodefiluju zastave Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Rusije, Albanije, Turske, Engleske, Brazila, Kine, Njemačke…

 

Samo organizacioni odbor i učesnici iz pojedinih zemalja znaju koliko je bilo teško obezbijediti im vize da mogu da dođu. Užasno skupa birokratija, obezbjeđivanje garancija, uvjeravanje uprave za strance kroz parainformativni razgovor, okretanje brojeva i moljakanje samo su neke od muka, uz stres i sijede vlasi koje prate taj proces. Kako se Srbija otvarala prema svijetu, a i svijet prema njoj, tako su ovi problemi postajali manje važni i pojavljivali se neki novi.

Sve te godine ISWiB se finansirao iz raznih domaćih i stranih izvora, šta god neko da zauvar je, učesnici sami finansiraju troškove puta i eventualno viza, i još doprinesu participacijom, elem skrpi se nekako. Sve to vrijeme organizacioni odbor je radio isključivo volonterski. I sve to samo sa jednim ciljem, stvoriti prostor u kojem će se studenti upoznati, naučiti nešto novo, gdje će otvoriti neke nove vidike, i na kraju sve to iskoristiti za neke dalje saradnje, putovanja, razmjene, zajedničke projekte.

Edukativni program festivala radi se saradnji sa partnerima iz zemlje i inostranstva, sada je to već više od dvadeset organizacija koje su pripremale i realizovale radionice u kojima su učestvovali studenti, a koje su u zavisnosti od godine obrađivale razne teme iz oblasti politike, ekonomije, aktivizma, životne sredine, umjetnosti. U saradnji sa sličnim događajima u drugim zemljama nekoliko desetina studenata iz Srbije je imalo priliku da otputuje u inostranstvo i posjeti studentske konferencije i festivale.

Ono što je iznova svake godine problem u organizaciji jeste mogućnost uspostave saradnje sa lokalnim institucijama, kako zbog finansiranja, tako i zbog dobijanja prostora, dozvola, tehničke i moralne podrške. Ta saradnja je stalno oscilovala, nekada je bila izuzetno dobra, nekada nešto lošija, ali je postojala u nekoj mjeri jer je projekat prepoznat kao dobar i značajan. Međutim ove godine je svedena na minimum, pa tako recimo Grad Beograd nije pružio nikavu finansijsku podršku, i opstala je saradnja sa tek nekoliko gradskih institucija.

Najproblematičnija stvar, koja je i izazvala moj bijes je odbijanje Direkcije za javni prevoz Gradske uprave Grada Beograda da izađe u susret organizatorima i omogući besplatan prevoz učesnicima festivala. Opravdanje je naravno novi sistem naplate, kao i prošle godine kada se dogodila slična stvar koju smo nekako pravazišli i prećutali, ali sada je to malo teže.

Do uvođenja BusPlus sistema svi neprofitni događaji, događaji namjenjeni studentima, volonterski i slični događaji imali su besplatan javni prevoz, bilo je samo dovoljno ljubazno zamoliti i odraditi tehnikalije sa ljudima iz direkcije. Sada to tako ne može, a kako novi sistem naplate ne poznaje grupne, sedmične ili dnevne karte, organizovati javni prevoz za 250 učesnika koji ga u rasponu od sedam dana povremeno koriste je skup i izuzetno komplikovan proces.

Naizgled banalna stvar dovela je organizacioni odbor do nekog očajničkog stanja kada smo sročili otvoreno pismo u namjeri da ga pošaljemo direktno nadležnima, ali i podijelimo sa javnošću našu situaciju smatrajući da ima još onih kojima slične banalnosti izazivaju stres i ometaju realizaciju ideja.

Dobili smo i neke komentare kako to i nije toliko strašno, ima i važnijih problema, kao i važnijih događaja i manifestacija. To sve naravno stoji, i sve je tačno u izvjesnoj mjeri. Međutim, ono što meni smeta je veliki broj sličnih događaja, koji su u nekoj svojoj oblasti radile dobru stvar jednostavno nestao u nemogućnosti da dobije bolje prepoznavanje i podršku. Oni koji opstaju opstaju veoma teško i dovijaju se na različite načine, što natjera čovjeka da se zapita ima li mladalački entuzijazam neke granice, ili može i mora baš sa svime da se izbori isključivo kreativnim dovijanjem.

Sasvim je uobičajeno da projektno orijentisan civilni sektor nosi sa sobom određenu dozu neizvijesnosti, i nekako smo svi već na to navikli. Međutim ta neizvijesnost ima jednu dimenziju o kojoj se rijetko priča. Nije stvar samo u tome da programsko finansiranje ne može da se osigura unaprijed, da bude izvijesno, stvar je u tome da je teško ostvariti bilo kakve institucionalne dugoročne odnose. Kod nas se uošte ne razgovara sa institucijama, nego sa pojedincima unutar njih te često ogromna energija uložena u uspostavljanje institucionalne ustvari ode u personalnu saradnju. Čak i kada ostvarite vrhunsku saradnju i naiđete na razumijevanje, dovoljno je da neko ode na odmor i da sve padne u vodu. Vrhunac je kada prilikom razgovora oni rijetki pojedinci koji zaista znaju i žele da rade svoj posao počnu vama da se žale koliko im je to onemogućeno u trenutnoj postaci stvari.

Stvar je komplikovanija kada se od vas očekuje nešto zauzvrat. Korišćenje vašeg događaja u promotivne svrhe jeste nešto na šta možete da pristanete, ali partijska knjižica, ili neki veći angažman je već tanak led. Ukoliko krenete po njemu biće vam super neko vrijeme, ali ako led pukne pukli ste i vi. ISWiB zato nikada nije igrao na tu kartu smatrajući svoje ciljeve i svoja postignuća dovoljnom preporukom i potvrdom dugogodišnjeg kvaliteta. Taj kvalitet je potvrđen i 2010. godine kada smo dobili Zvezdu Beograda kao jedan od petnaest najboljih projekta finansiranih od strane grada u toj godini.

35110_1457667594193_2243169_n

U godini kada Srbija obilježava 1700 godina od Milanskog edikta, koji sa ovom zemljom nema ništa osim što se njegov potpisnik sasvim slučajno tu rodio, i kada gledate cifre koje naokolo lepršaju za potrebe tog događaja a vi ne možete da dobijete ni besplatan javni prevoz za goste koje ste doveli da im dokažete da je Beograd kozmopolitski grad u rangu sa svjetskim metropolama istinski se zapitate ima li poente. Ono što tada možete uraditi je da kanališete svoj bijes, artikulišete problem, podijelite svoje viđenje stvari naokolo i pokušata da pronađete istomišljenike kako biste krenuli u promjenu sistema.

Zato sam odlučio i da napišem ovaj tekst, da predstavim svoje viđenje problema u nadi da će bar kod nekog broja ljudi izazvati razumijevanje a neke možda i potaknuti da iznesu svoje probleme i da svi u glas tražimo od institucija da rješavaju i najbanalnije iz njihovih nadležnosti.

Ono što je za sada sigurno je da će ISWiB ove godine biti održan, kao i da ćemo dati sve od sebe da nastavi da živi i dalje pružajući studentima platformu na kojoj se susreću i pokreću neke nove priče.

Ostavi komentar

1 Odgovor

  1. Aleks says:

    Pokusajte da se obratite GSP-u direktno kao najvecem i gradskom prevozniku, s Direkcijom za javni prevoz je tesko saradjivati.